O šećernoj bolesti

DEFINICIJA

Šećerna bolest ili diabetes mellitus je skupina metaboličkih poremećaja koje obilježava stanje povišene razine glukoze u krvi (hiperglikemije) nastale zbog poremećaja u izlučivanju i/ili djelovanju inzulina (apsolutnog ili relativnog manjka inzulina).

Zbog nedostatka inzulina u šećernoj bolesti nastaje hiperglikemija.

Šećerna bolest je najčešći metabolički poremećaj. To je kronična bolest koja zahtjeva trajnu medicinsku skrb, edukaciju i samokontrolu oboljelih. Liječenjem se može postići dobra regulacija bolesti, kojoj je cilj održavanje razine glukoze u krvi (glikemije) što bliže normalnim vrijednostima. Dobrom kontrolom glikemije mogu se spriječiti akutne komplikacije i smanjiti rizik od razvoja kasnih komplikacija šećerne bolesti. Dobrom regulacijom šećerne bolesti može se postići značajno poboljšanje kvalitete života kao i produljiti očekivano trajanje života. Kao posljedica dugotrajnog povišenja razine glukoze u krvi uslijed loše regulacije, razvijaju se kasne komplikacije šećerne bolesti na različitim tkivima i organima.

Zbog dugotrajno povišene razine glukoze u krvi razvijaju se kasne komplikacije šećerne bolesti.

 

EPIDEMIOLOGIJA

U svijetu je danas registrirano oko 285 milijuna osoba sa šećernom bolešću, a prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Međunarodne dijabetičke federacije (IDF) očekuje se povećanje broja oboljelih na 439 milijuna do 2030. godine.

Za ovako velike brojke odgovoran je dijabetes tipa 2, čija je učestalost među oboljelima 85-95%. Broj novootkrivenih osoba sa šećernom bolešću je u porastu u svim dobnim skupinama, a sve češće se javlja i u dobi ispod 30 godina te među djecom i adolescentima. Pandemija šećerne bolesti je usko povezana s globalnim starenjem stanovništva i pandemijom pretilosti, što je u izravnoj vezi s porastom broja stanovnika, urbanizacijom i modernim načinom života koji je povezan s nepravilnom prehranom i nedostatkom tjelesne aktivnosti (sjedelački način života). Šećerna bolest je 4. vodeći uzrok smrti u svijetu zbog razvoja komplikacija, a oboljeli u prosjeku žive 5 - 10 godina kraće nego osobe bez šećerne bolesti.

Incidencija: u porastu, posebno u zemljama u razvoju i u mlađim dobnim skupinama

Prevalencija: različita je među različitim populacijama, pa je tako globalna komparativna prevalencija 6,4% za dobnu skupinu od 20 do 79 godina (do 2030. očekuje se porast na 7,7%)  

Neotkrivenih: prosječno u svijetu 150 na 100 poznatih bolesnika

Porast broja oboljelih od šećerne bolesti povezan je sa sjedelačkim načinom života.

Izvor: T. Poljičanin, Ž. Metelko. Epidemiologija šećerne bolesti u Hrvatskoj i svijetu. Medix 2009.;80/81:82-88

U Hrvatskoj je više od 170 000 osoba sa šećernom bolešću u dobi od 18 do 65 godina, a od toga njih oko 70 000 to i ne znaju.

I u Hrvatskoj se pokazuje trend porasta incidencije šećerne bolesti u skladu s već navedenim uzrocima. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, šećerna bolest se 2007.g. nalazila na 7. mjestu vodećih uzroka smrti, iako je vjerojatno i na višoj razini. Prosječna godišnja smrtnost (mortalitet) dijabetičke populacije je 12/1000 za osobe 35 - 55 godina starosti, gotovo trostruko više od smrtnosti nedijabetičke populacije iste dobi, što je posljedica veće incidencije kardiovaskularne bolesti i zatajivanja bubrega. Procjenjuje se da osoba sa šećernom bolešću do 75. godine prosječno izgubi  8,5 godina života. Prema podacima iz nacionalnog registra osoba sa šećernom bolešću CroDiab, od prijavljenih bolesnika njih 6,9% je klasificirano kao tip 1 šećerne bolesti, 92,1% kao tip 2, a 1% kao neki drugi tip šećerne bolesti.

Prevalencija: 6,1% u dobi od 18 do 65 godina, a u starijoj dobi još je veća (između 15 i 20%), odnosno sveukupna prevalencija je ≈8,9% za populaciju stariju od 18 godina

Neotkrivenih: 42% dijabetičara (70 000) u dobi od 18 do 65 godina ne zna za svoju bolest

Incidencija dijabetesa tipa 1: u dobnoj skupini od 0 do 14 godina je 8,87/100 000 djece uz godišnji porast od čak 9%

U ukupnom broju oboljelih od šećerne bolesti je više od 90 % tipa 2.

UZROCI I RAZVOJ ŠEĆERNE BOLESTI

Šećerna bolest nastaje zbog nedostatka hormona inzulina uzrokovanog propadanjenjem beta(β)-stanica gušterače i/ili neosjetljivosti (rezistencije) stanica na inzulin. Šećernoj bolesti prethodi period oštećenja tolerancije glukoze ili predijabetes.

Nedostatak hormona inzulina uzrok je nastanku šećerne bolesti.

Nedostatak inzulina nastaje zbog propadanja beta-stanica gušterače i/ili neosjetljivosti stanica na inzulin.

Inzulin je hormon koji se stvara u gušterači (pankreasu), koja ga izlučuje izravno u krv. Porast razine glukoze u krvi glavni je poticaj za izlučivanje inzulina. Gušterača je žlijezda s unutrašnjim i vanjskim izlučivanjem, a smještena je između želuca i dvanaesnika. Inzulin stvaraju beta(β)-stanice koje se nalaze u dijelu gušterače nazvanom Langerhansovi otočići. Gušterača stvara i izlučuje i drugi hormon - glukagon, koji djeluje protivno inzulinu i povisuje glukozu u krvi. Glukagon stvaraju alfa(α)-stanice gušterače. Glukagon brzo i kratkotrajno povećava razinu glukoze u  krvi tako što je oslobađa iz jetrenih rezervi glikogena (složeni šećer - polisaharid) procesom glikogenolize (razlaganjem složenog šećera glikogena u molekule glukoze).

U gušterači se stvara i drugi hormon glukagon, važan u regulaciji glukoze u krvi.

Inzulin je proteinski hormon izgrađen od dva lanca polipeptida, sastavljenih od 51 aminokiseline. Aminokiseline su osnovne jedinice od kojih su sastavljene sve bjelančevine u organizmu. Inzulin omogućuje glukozi, koja se nalazi u krvi, ulazak u stanice tijela.

Glukoza iz krvi uz pomoć inzulina ulazi u stanice tijela.

Osnovni izvor energije stanicama u organizmu je glukoza. Glukoza je po kemijskom sastavu jednostavan šećer (monosaharid). Organizam energiju iz glukoze potrebnu za život i rad, dobiva unosom i probavom hrane. Tvari potrebne organizmu za rad, izgradnju i rast, nastale probavom hrane apsorbiraju se iz probavnog sustava i ulaze u krv. Tako i apsorbirana glukoza, koja se sada nalazi u krvi mora ući u stanice kojima služi kao osnovni izvor energije. Za ulazak glukoze u stanice potreban je inzulin.

Dodaj naslov

Na staničnim membranama se nalaze inzulinski receptori koji djeluju poput ključanice na vratima za ulazak glukoze u stanice. Inzulin se vezuje na receptore poput ključa za ključanicu, koji otvara vrata i tako omogućuje ulazak glukoze u stanicu. Ako nema ključa, odnosno inzulina, vrata za glukozu ostaju zatvorena. Glukoza u krvi raste,a stanice gladuju.

 
Glukoza je stanicama osnovni izvor energije.

 

Inzulin poput ključa otvara ključanicu na stanicama i omogućuje ulazak glukoze.

Glavni poticaj za izlučivanje inzulina iz gušterače je razina glukoze u krvi. Nakon uzimanja obroka, a uslijed porasta razine glukoze u krvi, poveća se izlučivanje inzulina i njegova koncentracija raste. U osoba sa šećernom bolešću to se ne događa ili pak izlučeni inzulin ne djeluje.

 

Zbog propadanja beta-stanica gušterače u osoba sa šećernom bolešću nema porasta izlučivanja inzulina nakon unosa hrane.

Koncentracija inzulina u krvi tijekom dana neprestano varira, što ovisi o ravnoteži između unosa i potrošnje energije odnosno razini glukoze u krvi. Ukoliko je došlo do propadanja beta-stanica gušterače smanjuje se izlučivanje inzulina, glukoza u krvi raste, a stanice gladuju.

S druge strane, može se dogoditi da inzulina ima dovoljno, ali su inzulinski receptori na stanicama postali djelomično neosjetljivi (rezistentni na inzulin), što rezultira nemogućnošću ulaska glukoze u stanice i povišenjem razine glukoze u krvi. Krajnji rezultat je opet hiperglikemija uz gladovanje stanica.

Zbog neosjetljivosti inzulinskih receptora (ključanica) na stanicama nastaje inzulinska rezistencija i porast glukoze u krvi.

KLASIFIKACIJA I PODJELA ŠEĆERNE BOLESTI  - TIP 2 

U tipu 2 - nekad nazivanom o inzulinu neovisan tip šećerne bolesti, ili po starijoj klasifikaciji adultni (starački) dijabetes, inzulin može biti potreban za metaboličku kontrolu u kasnijem razvoju bolesti, ali većinom se može regulirati pravilnom prehranom, redovitom tjelovježbom i tabletama.

Diabetes tipa 2 je metabolička bolest koja nastaje zbog neosjetljivosti staničnih receptora na inzulin (inzulinske rezistencije) i poremećaja izlučivanja i/ili djelovanja inzulina uz povećanje proizvodnje glukoze u jetri. Zbog toga dolazi do povećanja razine glukoze u krvi (hiperglikemija) i metaboličkih poremećaja. Kompenzacijski odgovor organizma, odnosno beta-stanica gušterače je povećano lučenje inzulina (hiperinzulinemija). Zahvaljujući povećanom lučenju inzulina mnogi pojedinci uspijevaju neko vrijeme održati normalan metabolizam glukoze, no stupanj inzulinske rezistencije s vremenom raste i kompenzatorna hiperinzulinemija ne može više održavati normalan metabolizam ugljikohidrata. S druge strane, beta-stanice gušterače postupno postaju iscrpljene i ne mogu više održati visoku razinu inzulina u krvi. Kako razina inzulina s vremenom pada, nastaje hiperglikemija i poremećaj metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina te pojava šećerne bolesti tipa 2. U trenutku postavljanja dijagnoze postoji smanjenje ukupne mase beta-stanica za oko 50%, s progresivnim daljnjim smanjivanjem tijekom godina trajanja šećerne bolesti.