Preporučeni
dnevni unos bjelančevina (RDA) je 0,8 g/kg tjelesne težine visokovrijednih
bjelančevina za odrasle muškarce i žene, odnosno 10-15% dnevnog energijskog
unosa. Kako se u preporučenoj hrani nalaze i bjelančevine biljnog podrijetla
ukupan unos bjelančevina treba biti veći od 0,8 g/kg tjelesne težine, iako u
pravilu ne bi trebao prelaziti 20% dnevnog energijskog unosa.
Novorođenčad,
dojenčad, djeca, trudnice i sportaši imaju povećanu potrebu za unosom
bjelančevina.
U nekim bolestima i posebnim stanjima također postoji potreba za povećanim
unosom bjelančevina zbog nastalih gubitaka tkiva, kao npr. opeklina, trauma, kirurških zahvata.
U
bolesnika na dijalizi također je potreban veći unos - 1,2 g/kg tjelesne težine,
dok kod kroničnog zatajenja bubrega unos treba smanjiti na 0,6 g/kg tjelesne
težine.
Dugotrajno nedovoljan unos bjelančevina rezultira opasnim deficitarnim
nutricijskim stanjima, pogotovo kod gladovanja i neadekvatnog unosa energijom
bogatih nutrijenata. I prevelik unos bjelančevina prehranom može biti štetan, pogotovo ako je
na uštrb drugih važnih nutrijenata.
Preporučeni
unos ukupnih bjelančevina za osobe sa šećernom bolešću jednak je kao i za opću
populaciju i ne bi trebao biti veći od 20% dnevnog energijskog unosa. Neke
studije ukazuju na to da stvaranje glukoze iz hranom unesenih bjelančevina u
osoba s tipom 2 šećerne bolesti ne utječe na razinu glikemije, ali izaziva
inzulinski odgovor organizma. Stoga oni ne bi trebali hranom uzimati
bjelančevine za sprječavanje i
zaustavljanje noćne hipoglikemije.
U osoba
sa šećernom bolešću u ranom stadiju kronične bubrežne bolesti treba ograničiti
unos ukupnih bjelančevina na 0,8 g - 1,0 g/kg tjelesne težine, dok onima u
kasnijem stadiju kronične bubrežne bolesti na najviše 0,8 g/kg tjelesne težine.
Poremećaj metabolizma bjelančevina može biti uzrokovan nedostatkom
inzulina i inzulinskom rezistencijom, ali se obično može korigirati dobrom
regulacijom glikemije.
Visokoproteinska dijeta se ne preporučuje kao metoda
redukcije tjelesne težine u osoba sa šećernom bolešću, jer nema dokaza o njenom
dugoročnom učinku na promjenu tjelesne težine i regulaciju glikemije.
