- debljina je bolest;
- debljina je javnozdravstveni i socijalno-ekonomski problem;
- debljinu i njezine posljedice treba spriječiti mjerama prevencije na nacionalnoj razini;
- liječenje debljine treba individualizirati;
- dijete kratkoročno imaju učinka, ali za ostvarenje dugoročnih ciljeva potrebno je mjenjati prehrambene navike, odnosno ciljeve postignute dijetom treba trajno održavati.
Iz iskustva
u vlastitom radu znam, a kao što je i potvrđeno, da je najveći problem u
liječenju i sprječavanju debljine, a i šećerne bolesti tipa 2 motivacija pacijenta.
U trenutku razvoja ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, što je redovan slijed
događanja kod pretilosti i dijabetesa motivacija raste, a rezultati liječenja
bivaju ograničeni. Stoga, citiram sudionike emisije, na debljinu treba
reagirati u „korijenu“, ako ne već u ovom trenutku mjerama prevencije (ministar
zdravlja najavljuje uvođenje novih prehrambenih smjernica za vrtiće i škole,
odnosno uvođenje predmeta zdravstvenog odgoja u škole – konačno!), a ono barem poticanjem
zdravstvenih djelatnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti da na debljinu u
svojih pacijenata reagiraju već u trenutku kada indeks tjelesne mase (ITM, BMI)
jedva prelazi 25 kg/m2, a komplikacije još nisu nastale. S druge
strane, slažem se i citiram dr. sc. Sanju Musić Milanović da javnozdravstvene poruke
koje se šalju građanima i mjere koje se pokušavaju provoditi nemaju jednakog
odjeka i utjecaja u različitim socijalno-ekonomskim kategorijama građana.
Naime, istraživanjima je dokazano da je pretilost učestalija u nižim
socijalno-ekonomskim kategorijama građana (manje obrazovanim i lošijeg financijskog
stanja). Stoga treba djelovati upravo prema ovim skupinama na odgovarajući,
razumljiv i pristupačan način svugdje gdje nam to stručni, ljudski i financijski
resursi dozvoljavaju. Sudionik emisije, glumac Željko Vukmirica vrlo je zorno
prikazao svoje nove prehrambene navike jedući „u živo“ i vrlo slikovito
ukazujući na činjenicu da sam nije na vrijeme reagirao na svoju debljinu dok
stjecajem okolnosti nije naišao na doktoricu koja ga je upozorila i pomogla mu
u razvijanju vlastite motivacije.
Ja sam
uporna u zastupanju vlastitog stava da pretile osobe jednostavno nisu svjesne
svojeg kalorijskog unosa, odnosno većina ljudi nema ni blizu pojma o tome što
je energijski unos hranom, što su kalorije, kakav je sastav namirnica i hrane i
što uopće svakodnevno konzumiraju. Ne jednom sam se susrela s osobama koje nisu,
nakon što sam im izračunala dnevni energijski unos prema popisu hrane koju su
konzumirali u 24 sata, mogli vjerovati koliko su zapravo kalorija uzeli tijekom
dana. Priča o tome „prima mi se i voda“ zaista ne „pije vodu“. Istina je, što
je i spomenuto u ovoj emisiji, da današnjem prosječnom odraslom čovjeku ili
ženi, koji provode sjedelački način života bez svakodnevne tjelesne aktivnosti
ne treba više od 1800 do 2300 kcal energije dnevno. A ako ih se pravilno rasporedi po obrocima
tijekom dana, uz odgovarajući kvalitetan izbor namirnica, odgovorno tvrdim da
nema onog koji neće biti sit i zadovoljan. Svaka kalorija preko ove mjere
zasigurno vodi u debljinu. Naglašavam, kao i mnogo puta prije: prehrana se može
individualizirati do te mjere da gotovo ne postoje namirnice koje se ne trebaju
konzumirati ili ih treba izbjegavati. Pitanje je samo količine, vremena i načina
konzumiranja. A to je već duga i druga priča. Uostalom ovaj blog služi baš
tome. Nastavite ga čitati.
Preporučam pogledati navedenu
emisiju HRT-a: