Ugljikohidrati (1)

Ugljikohidrati su najvažniji izvor energije. Prema prehrambenim smjernicama za unos nutrijenata, iz ugljikohidrata treba osigurati 45-65% dnevnog unosa energije (ovisno o prethodnoj kalkulaciji unosa bjelančevina i masti).  U ovim uputama i za slaganje jelovnika koristim preporuke ADA (American Dietetic Association, odnosno American Diabetes Association), prema kojima nema posebnih preporuka o udjelu ugljikohidrata u dnevnom energijskom unosu specifičnih za osobe s dijabetesom, odnosno nema nikakvih posebnih razloga ne koristiti standard o dnevnom referentnom unosu (DRI) za unos ugljikohidrata u količini koja osigurava:

45 do 65% ukupnog dnevnog energijskog unosa,   

što se jednako odnosi na sve odrasle i djecu.

Dostatna količina ugljikohidrata u prehrani potrebna je za normalan rad središnjeg živčanog sustava, jer je  glukoza, koja je konačni proizvod razgradnje složenih ugljikohidrata iz hrane u crijevima iz kojih se apsorbira u krv, esencijalna tvar za rad mozga. Dovoljan unos ugljikohidrata prehranom štiti bjelančevine kako bi se one maksimalno iskorištavale za izgradnju tkiva, a minimalno za dobivanje energije.

Jedan gram ugljikohidrata izgaranjem daje 4 kcal energije. 

1 g UH = 4 kcal (16,736 kJ)

Porast glukoze u krvi nakon obroka (postprandijalnu glikemiju) prvenstveno određuje količina ugljikohidrata u obroku, a zatim i vrsta ugljikohidrata odnosno ugljikohidratni sastav obroka. Činioci koji utječu na učinak ugljikohidratne hrane na glukozu u krvi, a donose se na samu hranu su specifični sastav te hrane, vrsta škroba, način pripreme hrane (način termičke obrade, vrijeme pripreme, toplina i sadržaj vode), svježina namirnica i stupanj obrade hrane. Vanjski činioci su razina glukoze na tašte ili prije obroka, udio i raspodjela makronutrijenata u obroku, raspoloživost inzulina i stupanj inzulinske rezistencije.

Glikemijski indeks (GI) hrane je mjera koja omogućava usporedbu hrane s obzirom na njezin utjecaj na posprandijalnu glikemiju (v. str. 96). Referentnu vrijednost predstavlja GI glukoze (GI = 100) ili bijeloga kruha. Umnožak GI i količine ugljikohidrata predstavlja glikemijsko opterećenje (GO) namirnice, obroka ili jelovnika te može poslužiti u planiranju prehrane.  Hrana nižeg GI sporije i manje podiže razinu glukoze u krvi. Biljna vlakna, fruktoza, laktoza i masti iz hrane smanjuju glikemijski odgovor organizma. I uz mnoge kontradiktorne rezultate raznih studija o utjecaju glikemijskog indeksa hrane na regulaciju postprandijalne glikemije, čini se da primjena dijete s hranom niskog glikemijskog indeksa donosi ipak samo skromne rezultate u kontroli postprandijalne hiperglikemije.

Za nadzor šećerne bolesti i regulaciju glikemije važno je odrediti doze inzulina i lijekova koji potiču izlučivanje inzulina u ovisnosti o količini ugljikohidrata u obroku. Pri tome se možemo poslužiti nekom od metoda planiranja prehrane, bilo sustavom zamjena jednakovrijednih namirnica, metodom računanja ugljikohidrata ili bilo kojom iskustvenom metodom. Do danas nema posebnih pokazatelja koji bi uputili na to jeli primjena neke od metoda bolja ili lošija od druge u kontroli međusobnog odnosa između ugljikohidrata u hrani i glikemijskog odgovora organizma. 

Hrana bogata ugljikohidratima: žitarice, odnosno proizvodi od žitarica (brašno, kruh i tjestenina), riža, kukuruz i drugi proizvodi od žitarica (cornflakes, kokice, mekinje, pšenične klice, rižine i zobene pahuljice, muesli, krekeri, grickalice itd.), med, škrobno povrće (krumpir), mahunarke, voće, voćni sokovi i džemovi,  mlijeko i mliječni napici, povrće, konzumni šećer i konditorski proizvodi (keksi, torte, sladoled, puding, čokolada, bomboni itd.).

Prehrana osoba sa šećernom bolešću

Temeljna načela liječenja šećerne bolesti su:

• trajna, sveobuhvatna edukacija o šećernoj bolesti,
• pravilna uravnotežena prehrana,
• svakodnevna tjelesna aktivnost,
• samokontrola  i samonadzor,
• primjena lijekova za održavanje normalne razine glukoze u krvi.

Pridržavajući se temeljnih načela liječenja, osoba sa šećernom bolešću može održavati poželjnu razinu glukoze u krvi, odnosno postići zadane ciljeve dobre regulacije šećerne bolesti. Pravilna uravnotežena prehrana, uz svakodnevnu tjelesnu aktivnost ima ključnu ulogu u liječenju šećerne bolesti. Preporuke o pravilnoj prehrani, odnosno preporuke za unos hranjivih tvari u osoba sa šećernom bolešću bitno se ne razlikuju od preporuka za zdrave osobe. Međutim, kako na porast glukoze u krvi najviše utječe količina hranom unesenih ugljikohidrata, opće prehrambene smjernice donekle su prilagođene potrebama računanja dnevne količine ugljihohidrata unesene hranom i njihovim rasporedom po obrocima, a u ovisnosti o primjenjenoj terapiji tabletama i/ili inzulinom.

Način prehrane koji se preporuča osobama sa šećernom bolešću može postati poželjan odabir za cijelu obitelj, jer se osnovne prehrambene smjernice jednako odnose na zdravu populaciju kao i na osobe sa šećernom bolešću.

U svakodnevnoj prehrani se osobe sa šećernom bolešću trebaju pridržavati nekoliko osnovnih principa:

• Raspodjeliti ukupan dnevni energijski (kalorijski) unos hranom u 3-6 obroka.
• Osigurati najmanje 3 glavna obroka (zajutrak, ručak i večeru) i 2-3 međuobroka (doručak, užinu, noćni obrok) na dan, ovisno o liječenju, svakodnevnim obvezama i osobnim navikama.
• Pridržavati se plana i redovitosti obroka u pravilnim razmacima.
• Ne izostavljati ili spajati obroke (uzeti dva kao jedan, npr. preskakanje ručka često rezultira spajanjem kasnog ručka i večere u jedan obrok), što ima negativan utjecaj na razinu glukoze u krvi, odnosno može izazvati hipoglikemiju i/ili hiperglikemiju.
• Postići umjerenost u količini obroka i raznovrsnost u odabiru namirnica.

U planiranju pravilne prehrane veoma je značajan individualni pristup svakoj osobi sa šećernom bolešću, pri čemu je važno uočiti njegove osobne navike, potrebe, svakodnevne obveze i način života te ih uskladiti i prilagoditi pravilima prehambenih smjernica u skladu s propisanom terapijom. Pri tome je temeljita, sveobuhvatna i dobro strukturirana  edukacija od iznimne važnosti. Najveći izazov predstavlja motivacija bolesnika i pokušaj mjenjanja od ranije usvojenih loših navika u prehrani i prilagodba novima. Svaki pokušaj prostog nametanja zabrana, bez temeljite edukacije o prehrani, energijskoj vrijednosti i sastavu hrane, te njenom izravnom utjecaju na regulaciju i kontrolu razine glukoze u krvi, neće donijeti dobre rezultate.

Svaku osobu sa šećernom bolešću treba motivirati na samokontrolu glukoze u krvi prije i poslije obroka, na vođenje dnevnika samokontrole, prehrane i tjelesne aktivnosti, kako bi  sami mogli uočiti promjene koje se događaju u regulaciji glukoze u krvi i time si osigurati veću slobodu izbora namirnica i osobnu kreativnost u planiranju prehrane. Osobni uspjeh u održavanju ravnoteže između prehrane, tjelesne aktivnosti i propisane terapije, koji rezultira dobrom regulacijom glikemije, svakako će doprinijeti daljnjoj motivaciji oboljelih.

Zaboravite izraz "zdrava" hrana. O hrani razmišljajte kao o dobroj za zdravlje, poželjnoj, preporučenoj, nepoželjnoj, lošoj, itd.