Još ponešto o šećernoj bolesti

U svom osvrtu na ovo što pišem (stranica Osvrt autrice) zaboravila sam staviti napomenu vezanu uz izgled teksta na stranici O šećernoj bolesti pa sad koristim priliku za ispravku. Naime, u prvom dijelu knjige (iz koje potječu  tekstovi na blogu) s naslovom O šećernoj bolesti, unutar teksta se nalaze  rečenice (upiti) tiskani crvenom bojom koji služe čitatelju u provjeri znanja. Unutar tih dijelova teksta nalaze se pojedine riječi zamagljene sivom bojom koje predstavljaju odgovor i navode čitatelja da se potrudi pročitati. To izgleda prilično efektno u tiskanom obliku, dok ovdje može biti malo zbunjujuće pa se ispričavam što to nisam pravovremeno objasnila.

Povremeno moram u postovima stavljati napomenu kako je stranica O šećernoj bolesti ažurirana (važno je onima koji prate ovaj blog) pa to koristim i ovom prilikom. Dakle, stranica je trenutno ažurirana s nešto novog teksta. Još jednom napominjem kako ovdje objavljujem samo određene DIJELOVE teksta iz knjige.

Natrij (kuhinjska sol) u prehrani osoba sa šećernom bolešću

Preporukama za dnevni unos natrija (Na), odnosno kuhinjske soli za odraslu zdravu osobu ograničava se unos na 1164 do 2328 mg natrija, odnosno, sukladno tome na 3 do 6 grama soli. Za osobe s povišenim krvnim tlakom, bubrežnim i srčanožilnim bolestima unos treba ograničiti i na manje od 1200 mg natrija (oko 3 g soli).

Prekomjeran unos soli je važan činilac rizika za nastanak hipertenzije, a i neovisno o tome predstavlja  povećan rizik za nastanak kardiovaskularnih bolesti. Kako u osoba sa dugotrajnom šećernom bolešću postoje razvijene kronične komplikacije na srčanožilnom sustavu i bubrezima, a više od 75% ih ima hipertenziju, jasno je da preporuke o ograničenju soli treba strogo poštivati. 

Natrij se nalazi u svim namirnicama, a najveće količine unosimo konzumacijom gotove i polugotove hrane (mesne i riblje prerađevine, kruh, proizvodi od žitarica, sirevi, konzervirano povrće, slane grickalice, keksi itd.), konzumacijom brze hrane (fast food) i restoranskom hranom. Smanjenje unosa soli može se postići pravilnim izborom namirnica, informiranjem o sadržaju natrija čitanjem deklaracija na namirnicama te izbjegavanjem dosoljavanja hrane kod pripreme i konzumacije.

 

Preporučen dnevni unos kuhinjske soli je 3 do 6 g.

Jedna mala žlica sadrži 5 g soli.

3 g soli = 1164 mg Na

5 g soli = 1940 mg Na

6 g soli = 2328 mg Na

Sol (natrij) se nalazi u namirnicama koje svakodnevno uzimamo, prosječno u ukupnoj količini gotovo dnevnih potreba, pa i ako se pridržavamo uputa o pravilnoj uravnoteženoj prehrani, odnosno neslane dijete. Stoga je rijetko potrebno hranu dosoljavati. 

Pravilnom i uravnoteženom prehranom, uz kontroliran izbor namirnica, bez dodatnog dodavanja soli, osim iznimno i u vrlo malim količinama, prekomjeran unos soli se može izbjeći. Premalo znanja, loša obaviještenost, neodgovornost medija u informiranju, nedostatak potrebnih informacija na deklaracijama prehrambenih proizvoda i stil života u kojem se svakodnevno konzumira restoranska hranu, brza industrijska hrana ili hrana iz dostave, sprječavaju nas u pokušaju da smanjimo prekomjeran unos soli hranom. Prekomjerna konzumacija soli u prehrani ukazuje na potrebu trajne promidžbe pravilne prehrane, informiranja i edukacije potrošača. Treba nastojati postići uvođenje obveze deklariranja sadržaja soli na prehrambenim proizvodima. Akcijama i kampanjama u svrhu osvješćivanja treba uvjeravati stanovništvo u korisnost konzumiranja hrane s manje soli, poput svježeg voća i povrća, te preporučivati izbjegavanje dosoljavanja hrane pri konzumiranju i pripremanju hrane.

Debljina u Hrvata?

Prekidam na kratko temu ovog niza postova jer sam upravo pročitala zanimljiv članak koji mi je pristigao Pliva.mednet newsletterom s naslovom Debljina - rizik za tip 2 šećerne bolesti, autorice dr. sc. Sanje Musić Milanović. Ništa novo – rekli biste! I nije. Već godinama stara priča. Međutim, kako se u zadnje vrijeme puno piše i priča kroz medije o „debelim“ Hrvatima, a što je dokazano istraživanjima, odnosno epidemiološkim pokazateljima („Vrlo visoke prevalencije debljine i prekomjerne tjelesne mase Hrvatsku svrstavaju u visoku gornju trećinu po stupnju uhranjenosti na svijetu te jednu od „najdebljih" zemalja u Europi“), zaželjeh napisati i vlastiti komentar (Naime, konačno smo u nečemu naj, naj...!!!) U međuvremenu sam vidjela najavu TV emisije In medias res na HRT-ovom drugom programu posvećenu ovoj temi. Pričekala sam s pisanjem dok ne pogledam emisiju. I dobro je što sam je pogledala. Kao rijetko kada na našoj TV, ova je emisija temom i sudionicima zaista bila blizu svog naziva – In medias res. Ne znam gledanost ovog termina, ali bila bi šteta ako nije zaokupila pažnju većeg broja gledatelja. Naime, rasprava koja se vodila u ovoj emisiji svodi se jasno na nekoliko vrlo jednostavnih zaključaka (o kojima osobno „tupim“ već godinama):

• debljina je bolest;
• debljina je javnozdravstveni i socijalno-ekonomski problem;
• debljinu i njezine posljedice treba spriječiti mjerama prevencije na nacionalnoj razini;
• liječenje debljine treba individualizirati;
• dijete kratkoročno imaju učinka, ali za ostvarenje dugoročnih ciljeva potrebno je mjenjati prehrambene navike, odnosno ciljeve postignute dijetom treba trajno održavati.

Iz iskustva u vlastitom radu znam, a kao što je i potvrđeno, da je najveći problem u liječenju i sprječavanju debljine, a i šećerne bolesti tipa 2 motivacija pacijenta. U trenutku razvoja ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, što je redovan slijed događanja kod pretilosti i dijabetesa motivacija raste, a rezultati liječenja bivaju ograničeni. Stoga, citiram sudionike emisije, na debljinu treba reagirati u „korijenu“, ako ne već u ovom trenutku mjerama prevencije (ministar zdravlja najavljuje uvođenje novih prehrambenih smjernica za vrtiće i škole, odnosno uvođenje predmeta zdravstvenog odgoja u škole – konačno!), a ono barem poticanjem zdravstvenih djelatnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti da na debljinu u svojih pacijenata reagiraju već u trenutku kada indeks tjelesne mase (ITM, BMI) jedva prelazi 25 kg/m², a komplikacije još nisu nastale. S druge strane, slažem se i citiram dr. sc. Sanju Musić Milanović da javnozdravstvene poruke koje se šalju građanima i mjere koje se pokušavaju provoditi nemaju jednakog odjeka i utjecaja u različitim socijalno-ekonomskim kategorijama građana. Naime, istraživanjima je dokazano da je pretilost učestalija u nižim socijalno-ekonomskim kategorijama građana (manje obrazovanim i lošijeg financijskog stanja). Stoga treba djelovati upravo prema ovim skupinama na odgovarajući, razumljiv i pristupačan način svugdje gdje nam to stručni, ljudski i financijski resursi dozvoljavaju. Sudionik emisije, glumac Željko Vukmirica vrlo je zorno prikazao svoje nove prehrambene navike jedući „u živo“ i vrlo slikovito ukazujući na činjenicu da sam nije na vrijeme reagirao na svoju debljinu dok stjecajem okolnosti nije naišao na doktoricu koja ga je upozorila i pomogla mu u razvijanju vlastite motivacije.

Ja sam uporna u zastupanju vlastitog stava da pretile osobe jednostavno nisu svjesne svojeg kalorijskog unosa, odnosno većina ljudi nema ni blizu pojma o tome što je energijski unos hranom, što su kalorije, kakav je sastav namirnica i hrane i što uopće svakodnevno konzumiraju. Ne jednom sam se susrela s osobama koje nisu, nakon što sam im izračunala dnevni energijski unos prema popisu hrane koju su konzumirali u 24 sata, mogli vjerovati koliko su zapravo kalorija uzeli tijekom dana. Priča o tome „prima mi se i voda“ zaista ne „pije vodu“. Istina je, što je i spomenuto u ovoj emisiji, da današnjem prosječnom odraslom čovjeku ili ženi, koji provode sjedelački način života bez svakodnevne tjelesne aktivnosti ne treba više od 1800 do 2300 kcal energije dnevno.  A ako ih se pravilno rasporedi po obrocima tijekom dana, uz odgovarajući kvalitetan izbor namirnica, odgovorno tvrdim da nema onog koji neće biti sit i zadovoljan. Svaka kalorija preko ove mjere zasigurno vodi u debljinu. Naglašavam, kao i mnogo puta prije: prehrana se može individualizirati do te mjere da gotovo ne postoje namirnice koje se ne trebaju konzumirati ili ih treba izbjegavati. Pitanje je samo količine, vremena i načina konzumiranja. A to je već duga i druga priča. Uostalom ovaj blog služi baš tome. Nastavite ga čitati.

Preporučam pogledati navedenu emisiju HRT-a:

In medias res, HRT 2, 16.05.2012.

Prehrana osoba sa šećernom bolešću

Temeljna načela liječenja šećerne bolesti su:

• trajna, sveobuhvatna edukacija o šećernoj bolesti,
• pravilna uravnotežena prehrana,
• svakodnevna tjelesna aktivnost,
• samokontrola  i samonadzor,
• primjena lijekova za održavanje normalne razine glukoze u krvi.

Pridržavajući se temeljnih načela liječenja, osoba sa šećernom bolešću može održavati poželjnu razinu glukoze u krvi, odnosno postići zadane ciljeve dobre regulacije šećerne bolesti. Pravilna uravnotežena prehrana, uz svakodnevnu tjelesnu aktivnost ima ključnu ulogu u liječenju šećerne bolesti. Preporuke o pravilnoj prehrani, odnosno preporuke za unos hranjivih tvari u osoba sa šećernom bolešću bitno se ne razlikuju od preporuka za zdrave osobe. Međutim, kako na porast glukoze u krvi najviše utječe količina hranom unesenih ugljikohidrata, opće prehrambene smjernice donekle su prilagođene potrebama računanja dnevne količine ugljihohidrata unesene hranom i njihovim rasporedom po obrocima, a u ovisnosti o primjenjenoj terapiji tabletama i/ili inzulinom.

Način prehrane koji se preporuča osobama sa šećernom bolešću može postati poželjan odabir za cijelu obitelj, jer se osnovne prehrambene smjernice jednako odnose na zdravu populaciju kao i na osobe sa šećernom bolešću.

U svakodnevnoj prehrani se osobe sa šećernom bolešću trebaju pridržavati nekoliko osnovnih principa:

• Raspodjeliti ukupan dnevni energijski (kalorijski) unos hranom u 3-6 obroka.
• Osigurati najmanje 3 glavna obroka (zajutrak, ručak i večeru) i 2-3 međuobroka (doručak, užinu, noćni obrok) na dan, ovisno o liječenju, svakodnevnim obvezama i osobnim navikama.
• Pridržavati se plana i redovitosti obroka u pravilnim razmacima.
• Ne izostavljati ili spajati obroke (uzeti dva kao jedan, npr. preskakanje ručka često rezultira spajanjem kasnog ručka i večere u jedan obrok), što ima negativan utjecaj na razinu glukoze u krvi, odnosno može izazvati hipoglikemiju i/ili hiperglikemiju.
• Postići umjerenost u količini obroka i raznovrsnost u odabiru namirnica.

U planiranju pravilne prehrane veoma je značajan individualni pristup svakoj osobi sa šećernom bolešću, pri čemu je važno uočiti njegove osobne navike, potrebe, svakodnevne obveze i način života te ih uskladiti i prilagoditi pravilima prehambenih smjernica u skladu s propisanom terapijom. Pri tome je temeljita, sveobuhvatna i dobro strukturirana  edukacija od iznimne važnosti. Najveći izazov predstavlja motivacija bolesnika i pokušaj mjenjanja od ranije usvojenih loših navika u prehrani i prilagodba novima. Svaki pokušaj prostog nametanja zabrana, bez temeljite edukacije o prehrani, energijskoj vrijednosti i sastavu hrane, te njenom izravnom utjecaju na regulaciju i kontrolu razine glukoze u krvi, neće donijeti dobre rezultate.

Svaku osobu sa šećernom bolešću treba motivirati na samokontrolu glukoze u krvi prije i poslije obroka, na vođenje dnevnika samokontrole, prehrane i tjelesne aktivnosti, kako bi  sami mogli uočiti promjene koje se događaju u regulaciji glukoze u krvi i time si osigurati veću slobodu izbora namirnica i osobnu kreativnost u planiranju prehrane. Osobni uspjeh u održavanju ravnoteže između prehrane, tjelesne aktivnosti i propisane terapije, koji rezultira dobrom regulacijom glikemije, svakako će doprinijeti daljnjoj motivaciji oboljelih.

Zaboravite izraz "zdrava" hrana. O hrani razmišljajte kao o dobroj za zdravlje, poželjnoj, preporučenoj, nepoželjnoj, lošoj, itd.