Debljina u Hrvata?

Prekidam na kratko temu ovog niza postova jer sam upravo pročitala zanimljiv članak koji mi je pristigao Pliva.mednet newsletterom s naslovom Debljina - rizik za tip 2 šećerne bolesti, autorice dr. sc. Sanje Musić Milanović. Ništa novo – rekli biste! I nije. Već godinama stara priča. Međutim, kako se u zadnje vrijeme puno piše i priča kroz medije o „debelim“ Hrvatima, a što je dokazano istraživanjima, odnosno epidemiološkim pokazateljima („Vrlo visoke prevalencije debljine i prekomjerne tjelesne mase Hrvatsku svrstavaju u visoku gornju trećinu po stupnju uhranjenosti na svijetu te jednu od „najdebljih" zemalja u Europi“), zaželjeh napisati i vlastiti komentar (Naime, konačno smo u nečemu naj, naj...!!!) U međuvremenu sam vidjela najavu TV emisije In medias res na HRT-ovom drugom programu posvećenu ovoj temi. Pričekala sam s pisanjem dok ne pogledam emisiju. I dobro je što sam je pogledala. Kao rijetko kada na našoj TV, ova je emisija temom i sudionicima zaista bila blizu svog naziva – In medias res. Ne znam gledanost ovog termina, ali bila bi šteta ako nije zaokupila pažnju većeg broja gledatelja. Naime, rasprava koja se vodila u ovoj emisiji svodi se jasno na nekoliko vrlo jednostavnih zaključaka (o kojima osobno „tupim“ već godinama):

• debljina je bolest;
• debljina je javnozdravstveni i socijalno-ekonomski problem;
• debljinu i njezine posljedice treba spriječiti mjerama prevencije na nacionalnoj razini;
• liječenje debljine treba individualizirati;
• dijete kratkoročno imaju učinka, ali za ostvarenje dugoročnih ciljeva potrebno je mjenjati prehrambene navike, odnosno ciljeve postignute dijetom treba trajno održavati.

Iz iskustva u vlastitom radu znam, a kao što je i potvrđeno, da je najveći problem u liječenju i sprječavanju debljine, a i šećerne bolesti tipa 2 motivacija pacijenta. U trenutku razvoja ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, što je redovan slijed događanja kod pretilosti i dijabetesa motivacija raste, a rezultati liječenja bivaju ograničeni. Stoga, citiram sudionike emisije, na debljinu treba reagirati u „korijenu“, ako ne već u ovom trenutku mjerama prevencije (ministar zdravlja najavljuje uvođenje novih prehrambenih smjernica za vrtiće i škole, odnosno uvođenje predmeta zdravstvenog odgoja u škole – konačno!), a ono barem poticanjem zdravstvenih djelatnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti da na debljinu u svojih pacijenata reagiraju već u trenutku kada indeks tjelesne mase (ITM, BMI) jedva prelazi 25 kg/m², a komplikacije još nisu nastale. S druge strane, slažem se i citiram dr. sc. Sanju Musić Milanović da javnozdravstvene poruke koje se šalju građanima i mjere koje se pokušavaju provoditi nemaju jednakog odjeka i utjecaja u različitim socijalno-ekonomskim kategorijama građana. Naime, istraživanjima je dokazano da je pretilost učestalija u nižim socijalno-ekonomskim kategorijama građana (manje obrazovanim i lošijeg financijskog stanja). Stoga treba djelovati upravo prema ovim skupinama na odgovarajući, razumljiv i pristupačan način svugdje gdje nam to stručni, ljudski i financijski resursi dozvoljavaju. Sudionik emisije, glumac Željko Vukmirica vrlo je zorno prikazao svoje nove prehrambene navike jedući „u živo“ i vrlo slikovito ukazujući na činjenicu da sam nije na vrijeme reagirao na svoju debljinu dok stjecajem okolnosti nije naišao na doktoricu koja ga je upozorila i pomogla mu u razvijanju vlastite motivacije.

Ja sam uporna u zastupanju vlastitog stava da pretile osobe jednostavno nisu svjesne svojeg kalorijskog unosa, odnosno većina ljudi nema ni blizu pojma o tome što je energijski unos hranom, što su kalorije, kakav je sastav namirnica i hrane i što uopće svakodnevno konzumiraju. Ne jednom sam se susrela s osobama koje nisu, nakon što sam im izračunala dnevni energijski unos prema popisu hrane koju su konzumirali u 24 sata, mogli vjerovati koliko su zapravo kalorija uzeli tijekom dana. Priča o tome „prima mi se i voda“ zaista ne „pije vodu“. Istina je, što je i spomenuto u ovoj emisiji, da današnjem prosječnom odraslom čovjeku ili ženi, koji provode sjedelački način života bez svakodnevne tjelesne aktivnosti ne treba više od 1800 do 2300 kcal energije dnevno.  A ako ih se pravilno rasporedi po obrocima tijekom dana, uz odgovarajući kvalitetan izbor namirnica, odgovorno tvrdim da nema onog koji neće biti sit i zadovoljan. Svaka kalorija preko ove mjere zasigurno vodi u debljinu. Naglašavam, kao i mnogo puta prije: prehrana se može individualizirati do te mjere da gotovo ne postoje namirnice koje se ne trebaju konzumirati ili ih treba izbjegavati. Pitanje je samo količine, vremena i načina konzumiranja. A to je već duga i druga priča. Uostalom ovaj blog služi baš tome. Nastavite ga čitati.

Preporučam pogledati navedenu emisiju HRT-a:

In medias res, HRT 2, 16.05.2012.